Dr House je u pravu.

May 27, 2011 § 6 Comments

It’s a basic truth of the human condition that everybody lies. – House

Jeste, nije lepo. Ali, ko što reče dr Cool, svi to radimo. I ja to radim. (hihi, koja dirty konotacija na ove rečenice, khm) U krvi nam je.

Ponekad to radim iz zabave, čisto da vidim šta će da bude, ponekad iz potrebe, a ponekad (najređe) su u pitanju takozvane white lies, da ne bih nekog povredila.

Kažem te najređe jer smatram da su nepotrebne. Ako će debela osoba da me pita da li je debela, naravno da ću reći da jeste, pa nisam slepa. A i ona ima ogledalo. Ako ne možeš da podneseš odgovor, nemoj ni pitati (ne bezobrazno, realno).

Uglavnom sam dobra u laganju. Ne znam baš da li je to za hvaliti se ili ne, ali moj lični stav je da nije sramota lagati, sramota je lagati loše. Ako već hoćeš da neko ne zna istinu, onda se potrudi, daj mu ga malo, nemoj samo zbunjeno promucati nešto i nadati se da će onaj drugi da zagrize.

Ali nije da mi se nije dešavalo da me uhvate u laži. U 90% slučajeva to bude keva. Ne znam zašto, ali kad sam ja u pitanju ona je kao super human ninja lie detector. Nije da se trudi da otkrije da li govorim istinu ili ne, jednostavno se desi. Doduše, sad više ni nemam potrebe da je lažem, ali kad sam bila mala sam to redovno radila, uglavnom da bih izbegla odlazak na treninge bilo čega što sam u tom trenutku trenirala. Mrzim fizičku aktivnost.

Relativno skoro sam baš sama sebe zajebala, što ne pamtim kad mi se poslednji put desilo. Rekla momku da sam bila sa jednom osobom napolju, a u stvari bila sa drugom i na kraju se pogubila šta sam slagala pa se izletela baš kad nije trebalo o.O Što me podseti: dogovorite se šta ćete lagati. Ako će moja mama reći tetki da ne možemo doći jer moramo hitno voditi mačku na pregled bubrega (pu-pu i daleko bilo), a u stvari nas realno zabole i radije bi sedele svaka za svojim kompom, onda se nas dve moramo dogovoriti šta je bilo i kako je bilo, u slučaju da tetka nazove i pita za detalje stanja mačkovog urinarnog sistema (primer iz stvarnog života).

Ali opet, najviše me oduševljavaju drugi ljudi koji lažu mene. Neki to rade dobro, neki ne baš tako dobro, a pretpostavljam i da ima onih koji to rade toliko dobro da ja još nisam otkrila da su me slagali.

Baš sam bila u prilici da se jedno duže vreme socijalizujem sa jedinkom koja je ubeđena da je naprosto neprevaziđena u laganju. Ja joj ni dan danas nisam rekla da joj nisam verovala ništa od kad sam shvatila (skoro kad smo se upoznale) šta radi. Samo sam se smejala njenoj, ajde neću da kažem- mada, dobro- gluposti što je uopšte pomislila da može pokušati u tolikim količinama i na takve načine da mi zamazuje oči i kreira sliku o sebi koja očigledno nije takva. Jbg, na nekog se primi, na nekog ne.

Valjda je najlakše to raditi preko neta. Kad imaš tviter, blog, fejs ili slično, najlakše je predstaviti sebe kao nešto što nisi. Ja nisam imala potrebu za tim (yet, mwahahahahahahahah-ha), ali pretpostavljam da ima dosta njih koji pate od toga da ih virtuelni ‘prijatelji’ drugačije shvate nego što realno jesu. Da su više kul, da više rade, da su bogatiji, pa sve do toga da su drugih godina/pola/izgleda/rase/porekla itd. Nisam još do kraja shvatila koja je poenta tome, jer ko bi traćio vreme prikazivajući se kao nešto što nije ljudima koje verovatno nikad neće sresti u životu, ali valjda imaju svoje razloge. (potpuno zanemarujem ubice, silovatelje, kidnapere i kanibale. Njihove razloge, ma koliko bili morbidni i zakonom zabranjeni, potpuno razumem.)

A kad ne treba lagati?

Da li uopšte postoji trenutak kad ne bi trebalo slagati? Kad je nekom život u opasnosti? Kako nas je ne-baš-realna, ali jebeno-predobra serija House naučila, ljudi lažu i zdravstvenom osoblju. Mene na faxu uče da pre nego što izdamo lek prvo pitamo pacijenta da li pije još nešto od lekova. A onda (nezavisno od odgovora), pitamo da li pije možda još nešto od lekova. I, za svaki slučaj, još jednom. Jer, ako njemu nešto bude, bez obzira što je on taj koji je prećutao važnu informaciju, ja ću biti odgovorna.

U svakom slučaju, laganje je zanimljiv koncept i po meni definitivno nešto što treba da se nauči. People skills 🙂 Jedino što je do moralnog stava svake osobe koga će i u kojoj meri lagati… I da li može da izdrži posledice ako ga uhvate sa kratkim nogama. U laži. Gettit? 😀

Tagged: , ,

§ 6 Responses to Dr House je u pravu.

  • Biberlee says:

    Naravno da je u pravu 🙂
    ja skoro uvijek očekujem primjer, daj primjer, priču o laganju :tračibaba:

    • mililica says:

      Nazalost, svi moji primeri su na nivou srednje skole, jer oni koji me lazu redovno nisu mentalno prerasli 16god. -.- Konkretno, doticna Miss Lagarija se bas bila unela nadugacko i nasiroko da mi prica kako su ona i neki lik lezali u njenom krevetu, kako je on njoj otvorio svoje srce i dusu, kako su oni pricali o svemu do jutra, kako je on nezan, romantican, pazljiv…- sve te bljuvotine. A kad je bilo okupljanje kod nje u stanu i ja dosla, taj isti lik iz njene price se izgubio(!) jer nije mogao da nadje zgradu, jer nije nikad bio kod nje. A navodno joj izjavio 30 vrsta ljubavi kod nje u sobi.
      Ko sto rekoh, deca.

  • Siobhán says:

    Uvek se setim ovog skeča Dejna Kuka.

    Objasnio. 🙂

  • E cool… Ja bih voleo da mogu da zapamtim tekst kada negde nastupam, kao ovaj baja gore. Ali moj mozak laže mene da ja to ne mogu. Očigledno me laže dobro, pošto već dugi niz godina verujem u to. 🙂

Leave a reply to Branko Baćović Cancel reply

What’s this?

You are currently reading Dr House je u pravu. at Plavooki Realizam.

meta